Što vodikova voda čini u tijelu? Apsorpcija, raspodjela i izdisanje

Kad pijete vodikovu vodu, otopljeni plinoviti vodik ne probavlja se kao hrana. U roku od nekoliko minuta prelazi iz probavnog sustava u krvotok, putuje tijelom i zatim se izdiše tijekom otprilike sljedećih sat vremena. Istraživači su pratili taj put mjerenjem vodika u izdahu u istraživanjima na ljudima te, u istraživanjima na životinjama, izravno u tkivu organa. Time se odgovara na pitanja koliko brzo plin ulazi u tijelo, kamo odlazi i koliko mu treba da se ukloni — riječ je o užem pitanju od toga mijenja li vodikova voda vaše osjećaje ili poboljšava mjerljiv zdravstveni ishod, što je zaseban smjer istraživanja koji ovaj članak namjerno ne obrađuje.

Šire osnove o tome što je vodikova voda i kako se proizvodi obrađene su u ovom uvodu u vodikovu vodu. Ako vas zanima sam uređaj, a ne što se događa nakon što popijete vodu, objašnjenje rada boca za vodikovu vodu opisuje postupak elektrolize kojim se plin najprije otapa u vodi.

• Količina vodika u izdahu brzo raste nakon što popijete vodikovu vodu i obično doseže vrhunac nakon otprilike 10 do 15 minuta, a veća koncentracija u vodi uzrokuje veći i dugotrajniji porast.
• Istraživanja na životinjama u kojima se vodik mjerio izravno u organima pokazala su da nakon oralne doze u roku od otprilike pet minuta dospijeva u tkiva kao što su slezena, tanko crijevo i gušterača.
• Čini se da se plin ne nakuplja u tijelu. Količina vodika u izdahu vraća se blizu početne razine u roku od otprilike sat vremena, što odgovara postojanom padu zabilježenom u mjerenjima tkiva.
• Ništa od ovoga ne mjeri donosi li vodikova voda dokazanu zdravstvenu korist. Opisuje kamo plin putuje i koliko se dugo zadržava, što je drukčije pitanje od toga djeluje li.

Kako vodik iz čaše dospijeva u krvotok

Vodik otopljen u vodi plin je, a ne hranjiva tvar koju probavni sustav razgrađuje. Budući da plinovi slobodno prolaze kroz tanku stijenku probavnog sustava, mogu difundirati iz probavnog trakta u sitne krvne žile ispod površine gotovo čim stigne do njih, a zatim putovati kamo god ga krv odnese. Teško je to potvrditi kod živih ljudi bez invazivnih pretraga, pa se istraživači oslanjaju na dobro utvrđenu alternativu: mjerenje koncentracije vodika u izdahu, istom osnovnom tehnikom koja se koristi za testiranje intolerancije na laktozu.

U kontroliranom istraživanju na zdravim odraslim osobama to je izravno ispitano. Sudionici su popili vodu bogatu vodikom, a drugom su prilikom, radi usporedbe, popili destiliranu vodu; nakon toga uzorci njihova izdaha uzimani su u određenim vremenskim razmacima (izvor: Shimouchi i sur., Biomarker Insights, 2009.). Količina vodika u izdahu brzo se povećala nakon pijenja vodikove vode, ali se uopće nije povećala nakon pijenja destilirane vode. Ta razlika upućuje na izravnu apsorpciju, a ne na plin koji se iz nekog drugog razloga već nalazio u crijevima.

Zašto je vodik lakše mjeriti u izdahu nego u krvi

Kad plinoviti vodik dospije u krvotok, naposljetku stiže do pluća i izdiše se sa zrakom, slično kao ugljikov dioksid. Uzimanje uzorka izdaha nije invazivno i može se ponavljati svakih nekoliko minuta, pa je to praktična zamjena za praćenje plina za koji bi inače trebalo više puta vaditi krv kako bi se pratio tijekom vremena.

Kako se to razlikuje od vodika koji stvaraju crijevne bakterije

Crijevne bakterije u debelom crijevu također proizvode plinoviti vodik kao uobičajeni nusprodukt fermentacije određenih ugljikohidrata, a taj se izvor također otkriva testovima izdaha, najpoznatije pri testiranju intolerancije na laktozu. Ta se dva obrasca na nalazima razlikuju: u istom je istraživanju pijenje mlijeka kod osobe koja nije mogla probaviti laktozu izazvalo spor i postojan porast vodika u izdahu koji je rastao satima, dok su bakterije postupno fermentirale neprobavljeni šećer. Pijenje vodikove vode nije izgledalo nimalo tako. Porast se pojavio brzo i brzo završio, što je u skladu s plinom koji je već bio otopljen i izravno difundirao u krvotok, umjesto da se polako stvarao probavom niže u probavnom traktu.

Koliko se brzo pojavljuje: prvih 15 minuta

U istom je istraživanju količina vodika u izdahu dosegnula vrhunac otprilike 10 do 15 minuta nakon što su sudionici popili vodikovu vodu, dosegnuvši oko 40 dijelova na milijun pri najvišoj ispitanoj koncentraciji. Riječ je o brzom ulasku i izlasku, a ne o sporom nakupljanju: plin se brzo pojavljuje, doseže najvišu razinu u otprilike četvrt sata, a zatim se ponovno počinje smanjivati.

Važna je bila i količina vodika otopljenog u vodi. I najveća izmjerena količina vodika u izdahu i ukupna količina vodika izdahnuta tijekom cijelog razdoblja ispitivanja povećavale su se s porastom koncentracije vodika u vodi, a u oba je slučaja zabilježena prilično snažna statistička povezanost. Jednostavno rečeno, voda s više otopljenog vodika izazvala je veći odgovor, a ne uvijek isti, fiksni odgovor.

Što ovdje znači „ovisno o dozi”

Odgovor ovisan o dozi znači da se izmjerena reakcija mijenja ovisno o primijenjenoj količini, umjesto da dosegne istu granicu bez obzira na dozu. Ovdje se to očitovalo proporcionalno višom i duljom krivuljom vodika u izdahu kad je voda sadržavala više otopljenog plina, barem unutar raspona koncentracija koje su doista ispitane u istraživanju. To vam ne govori što se događa s količinama izvan tog raspona niti je tvrdnja o tome što tijelo čini s vodikom nakon što se apsorbira.

Kamo vodik odlazi: što su pokazala istraživanja tkiva životinja

Mjerenja izdaha pokazuju koliko vodika napušta tijelo, ali ne i kamo odlazi u međuvremenu. Da bi to utvrdili, istraživači su se okrenuli istraživanjima na životinjama, u kojima se uzorci tkiva mogu uzimati izravno. U jednom često citiranom istraživanju mjerena je koncentracija vodika u krvi štakora i u osam organa — jetri, bubrezima, srcu, slezeni, gušterači, crijevima, mišićima i mozgu — nakon primjene vodika na usta, injekcijom ili udisanjem (izvor: Liu i sur., Scientific Reports, 2014.).

Nakon oralne doze koncentracija vodika u tkivima dosegnula je vrhunac nakon otprilike pet minuta. Najviše izmjerene koncentracije zabilježene su u slezeni, tankom crijevu i gušterači, a u svakom su slučaju premašile 300 dijelova na milijardu po gramu tkiva, nakon čega su se postojano smanjivale. To je važno jer pokazuje da plin dospijeva u organe koji se nalaze daleko izvan probavnog trakta kroz koji je isprva difundirao.

Zašto način unosa mijenja obrazac

Način na koji je vodik dospio u tijelo promijenio je oblik krivulje. Izravna injekcija u venu izazvala je najbrži vrhunac, nakon otprilike jedne minute, ali su izmjerene koncentracije u svim tkivima ostale razmjerno niske, ispod 35 dijelova na milijardu po gramu. Udisanje plina s 4 % vodika djelovalo je drukčije: razine u tkivima rasle su sporije nego nakon oralne doze ili injekcije, ali su ostale povišene najmanje 60 minuta, dulje nego kod bilo kojeg od druga dva načina primjene. Drugim riječima, način na koji vodik ulazi u tijelo utječe na to koliko se brzo pojavljuje u tkivima i koliko se dugo ondje zadržava, a ne samo na to koliko ga naposljetku dospije — ta se razlika u cijelosti obrađuje u članku koji uspoređuje udisanje vodika s pijenjem vodikove vode.

Što ovo istraživanje ne pokazuje o ljudima

Ovi podaci o raspodjeli u tkivima potječu od štakora, a fiziologija štakora, uključujući brzinu metabolizma i veličinu organa u odnosu na tjelesnu masu, dovoljno se razlikuje od ljudske fiziologije da ne treba pretpostaviti kako se točne koncentracije ili vremenski slijed mogu nepromijenjeni primijeniti na ljude. Istraživanje podupire širu tvrdnju da otopljeni vodik nije ograničen na probavni sustav i pluća, već krvotokom dospijeva i u druga tkiva. Potvrda konkretnih brojki kod ljudi zahtijevala bi usporedivo uzimanje uzoraka tkiva, što je mnogo invazivnije i nije provedeno na isti način.

Koliko brzo ponovno napušta tijelo

U istraživanju izdaha na ljudima količina vodika izdahnutog nakon pijenja vodikove vode vratila se gotovo u potpunosti na početnu razinu u roku od otprilike 60 minuta od pijenja. Taj se vremenski okvir podudara sa slikom koju daje istraživanje tkiva štakora: koncentracije dosežu vrhunac u roku od nekoliko minuta, a zatim se postojano smanjuju umjesto da se nakupljaju nakon ponovljene izloženosti.

Takav obrazac u skladu je sa svojstvima plinovitog vodika: riječ je o maloj i kemijski jednostavnoj molekuli koju tijelo, čini se, ne pohranjuje kao spojeve topljive u mastima ili minerale. Ono što se ne iskoristi niti kemijski reagira izdiše se, a cijeli ciklus od pijenja do uklanjanja završi u otprilike sat vremena, prema dosad dostupnim mjerenjima.

Što vam ovaj vremenski slijed govori, a što ne

Važno je precizno odrediti što ovaj vremenski slijed od apsorpcije do izdisanja zapravo potvrđuje. Pokazuje da se plinoviti vodik otopljen u vodi brzo apsorbira, dospijeva u tkiva izvan probavnog trakta i napušta tijelo u roku od otprilike sat vremena. To je stvaran fiziološki proces koji je izmjeren. Sam po sebi ne dokazuje da pijenje vodikove vode mijenja vaše osjećaje, poboljšava određeni zdravstveni pokazatelj ili liječi odnosno sprečava bilo koje stanje. Istraživanja navedena ovdje mjerila su kamo plin odlazi i koliko se dugo zadržava; nisu bila osmišljena za mjerenje kliničkih ishoda, a većina pojedinosti o raspodjeli u organima potječe iz istraživanja na životinjama, a ne na ljudima.

Ako vas zanima koliko vodikove vode ljudi doista piju u istraživanjima i koliko često, to je zasebno pitanje obrađeno u posebnom pregledu količina korištenih u istraživanjima vodikove vode. A ako želite opći okvir za procjenu kvalitete pojedinog istraživanja vodikove vode, uključujući veličinu uzorka i podatke o tome tko ga je financirao, vodič za čitanje istraživanja o vodikovoj vodi obrađuje tu temu detaljnije nego što je moguće u ovom članku.

Ako uspoređujete načine pijenja vodikove vode

Budući da količina vodika koja doista dospijeva u tijelo ovisi o tome koliko ga je otopljeno u vodi, praktično pitanje pri odluci želite li je isprobati nije koji proizvod zvuči najimpresivnije, nego navodi li koncentraciju koju možete provjeriti. Vodikova voda može se dobiti elektroliznom bocom, vrčem koji odjednom obrađuje veću količinu vode ili topljivom tabletom koju ubacite u bilo koju čašu; svaki je od tih načina samo drukčiji način stvaranja otopljenog plina o kojem se govori u ovom članku.

Ista logika vrijedi za sve vrste proizvoda: pri usporedbi boce, vrča ili topljivih tableta treba provjeriti navedenu koncentraciju za svaki proizvod i način na koji se ona mjeri, a ne pretpostaviti da je jedan oblik sam po sebi bolji od drugoga.

Kolekcija vodikove vode prikazuje trenutačno dostupne vrste proizvoda i njihove navedene izlazne vrijednosti ako prije odluke želite usporediti specifikacije jednu uz drugu i procijeniti odgovara li vam neki od njih za način na koji biste ga doista koristili.