Kakav je okus vodikove vode? (I što znači neobičan okus)

Ako ćete prvi put isprobati vodu obogaćenu vodikom, evo kratkog i umirujućeg odgovora: pravilno pripremljena čaša ima okus vode koju ste ulili u bocu. Sam vodik ne daje joj okus, miris ni naknadni okus. Okus može ovisiti o vodi od koje ste krenuli, uređaju u kojem je pripremljena i, povremeno, o nekom okusu koji uopće nema veze s vodikom, ali na koji vrijedi obratiti pozornost.

• Sam plinoviti vodik nema okus. Molekularni vodik (H2) nema boju, miris ni okus koji bi vaš jezik ili nos mogli osjetiti.
• Neki ljudi primijete mekši osjećaj u ustima zbog sitnih mjehurića vodika, što je dojam teksture, a ne novi okus.
• Osnovni okus dolazi od vode koju koristite, uključujući njezin sadržaj minerala, način obrade i to koliko su boca ili vrč bili čisti prije upotrebe.
• Dva neobična okusa vrijedi provjeriti: okus nalik izbjeljivaču upućuje na klor ili ozon, a metalni ili gorak okus obično upućuje na minerale ili vodovodne cijevi, a ne na vodik.

Kratak odgovor: voda obogaćena vodikom ima okus vaše vode

Ako ulijete vodu obogaćenu vodikom u čašu, a pokraj nje istu vodu bez dodanog plina, u pravilno izrađenom uređaju obje bi trebale imati isti okus. Ono što ljudi katkad opisuju kao razliku jest suptilno glađi ili mekši osjećaj u ustima, koji pripisuju vrlo sitnim mjehurićima vodika što se kreću kroz tekućinu dok pijete. Riječ je o dojmu teksture, a ne o dokazu da voda ima drukčiji okus; taj dojam brzo nestaje kad voda nekoliko minuta stoji izložena zraku i otopljeni plin počne se raspršivati.

To je važno svima koji odlučuju hoće li uopće probati vodu obogaćenu vodikom: ne morate se navikavati na neki novi okus. Nastavljate piti vodu koju već pijete i dodajete joj plin koji sam po sebi nema osjetilno prepoznatljiv učinak.

Zašto otopljeni vodik ne daje vodi okus

Molekularni vodik (H2) plin je bez boje i mirisa (izvor: Vodik — Wikipedia), pa ga vaši okusni receptori nemaju po čemu prepoznati. Okus i miris ovise o molekulama koje stupaju u interakciju s određenim receptorima na jeziku i u nosnoj šupljini; otopljeni H2 ne aktivira te puteve onako kako, primjerice, otopljeni ugljikov dioksid stvara peckanje i blagu kiselost gazirane vode.

I koncentracije koje se koriste potvrđuju isto. Boca, vrč ili tableta dodaju vodik u količinama od dijelova na milijardu ili niskih dijelova na milijun — tek u tragovima, u vodi koja i dalje čini golemu većinu onoga što pijete. Vodik se pridružuje svojstvima koja ta voda već ima, umjesto da ih zamijeni ili prikrije. Zato okus gotove čaše i dalje ovisi o vodi koju ste ulili, a ne o procesu elektrolize.

Što zapravo mijenja okus čaše vode obogaćene vodikom

Ako dvije osobe opisuju primjetno različita iskustva s istim modelom boce, objašnjenje gotovo uvijek leži u nečemu što prethodi dodavanju vodika: u samoj vodi ili stanju uređaja, a ne u plinu.

Voda iz slavine, filtrirana, flaširana ili destilirana: početna voda za vaš uređaj

Svaki izvor vode ima svoj mineralni sastav i način obrade prije nego što uopće dospije u komoru za elektrolizu. Voda iz javnog vodovoda može imati blagu notu klora, ovisno o lokalnoj razini obrade, dok su filtrirana ili destilirana voda neutralnijeg okusa. Proizvođači preporučuju filtriranu ili pročišćenu vodu umjesto neobrađene vode iz slavine iz dva povezana razloga: tako okus ostaje ujednačen pri svakom punjenju, a membrana za elektrolizu zaštićena je od nakupljanja minerala. U zasebnom je članku detaljno uspoređeno koja vrsta vode odgovara kojem uređaju: poseban vodič o vodi iz slavine, filtriranoj, flaširanoj i destiliranoj vodi za boce za vodu obogaćenu vodikom. Ukratko, ako krenete od vode koju već smatrate bezokusnom, najjednostavnije ćete postići da i gotova čaša bude bez okusa.

Zašto „miris nove boce” nestaje nakon prvih nekoliko ciklusa

Potpuno nova boca, njezine brtve ili torbica za nošenje mogu imati blagu notu plastike ili gume tijekom prvih nekoliko upotreba, baš kao što je često slučaj s novom bocom za vodu ili posudom za ručak prije prvih nekoliko pranja. To je posljedica proizvodnje i pakiranja koja se javlja tijekom početne upotrebe, a ne znak da proces elektrolize onečišćuje vodu. Obično nestane nakon prvih nekoliko ciklusa punjenja i ispiranja preporučenih u većini priručnika za proizvode.

Kad okus upućuje na problem, a ne samo na svojstva vode

Dva neobična okusa zaslužuju pozorniju provjeru jer upućuju na izvor vode ili vodovodne cijevi, a ne na bocu.

Okus klora ili „bazena”

Voda koja sadrži klor može imati primjetno drukčiji okus i miris od neobrađene vode, a ta je razlika izraženija pri višim razinama klora ili kad voda sadrži više taloga (izvor: CDC Healthy Water: Dezinfekcija vode klorom i kloraminom). U boci za elektrolizu sličan miris i okus izbjeljivača ili bazena mogu potjecati i od kisika i ozona koji tijekom elektrolize nisu potpuno odvojeni od vodikova toka. U tom je slučaju riječ o problemu u dizajnu uređaja, a ne o kvaliteti vode. U oba slučaja rješenje nije nagađanje: detaljna dijagnostika razloga zbog kojih neke boce za vodu obogaćenu vodikom mirišu na klor ili ozon i načina kako to provjeriti objašnjava kako ih razlikovati.

Metalni ili gorak okus

Smjernice američke Agencije za zaštitu okoliša o nepoželjnim tvarima u vodi za piće povezuju metalni okus sa željezom, bakrom, cinkom ili manganom, i to pri razinama znatno nižima od onih koje se smatraju rizičnima za zdravlje. Zasebno se navodi i da nizak pH može sam po sebi uzrokovati gorak, metalni okus (izvor: Američka EPA: sekundarni standardi za vodu za piće). Ti se minerali pojavljuju i u ukupnoj količini otopljenih tvari, o kojoj se detaljnije govori u objašnjenju TDS-a u vodi ako želite razumjeti što TDS-mjerač zapravo mjeri. Takav metalni okus odražava svojstva izvorne vode ili cijevi kroz koje je tekla, a ne vodik koji joj je naknadno dodan.

Najjednostavniji način provjere bilo kojeg od tih neobičnih okusa jest da probate običnu vodu iz slavine prije nego što dođe u doticaj s bocom. Ako se isti okus klora ili metala osjeti i u čaši vode natočenoj izravno iz slavine, uzrok je u opskrbi vodom ili kućnim instalacijama, a boca ili vrč za vodu obogaćenu vodikom neće ga ukloniti.

Kako održati ujednačen okus

Nekoliko navika sprječava većinu razlika u okusu prije nego što se uopće pojave. Isplati ih se uvrstiti u rutinu umjesto da problem rješavate naknadno.

• Krenite od vode koju već smatrate bezokusnom. Filtrirana ili pročišćena voda uklanja čitavu skupinu mogućih razlika prije nego što joj se doda vodik, a upravo takvu vodu većina proizvođača uzima kao osnovu pri projektiranju i testiranju uređaja.
• Ispirite i čistite uređaj prema rasporedu navedenom u priručniku. S vremenom su mineralni ostaci i naslage unutar boce ili vrča češći uzrok neobičnog okusa nego sam proces elektrolize.
• Ako voda izravno iz slavine ima okus klora ili metala, obratite se lokalnom vodovodu ili vodoinstalateru jer to upućuje na opskrbu vodom ili cijevi, a ne na nešto što boca može filtrirati.

Ulogu ima i dizajn uređaja. Hydrion Core Boca za vodoničnu vodu projektirana je tako da tijekom elektrolize odvaja kisik i ozon od vodikova toka. Namjera je takvog dizajna dodati otopljeni vodik, a da se pritom ne nadoda miris koji bi promijenio okus vode. To je navedena značajka dizajna, a ne rezultat neovisno provedenog ispitivanja mirisa, no upravo je taj mehanizam važan za odgovor na ovo pitanje: boca koja sprečava ulazak nusprodukata plina u tok vode ima jedan mogući uzrok manje koji bi mogao promijeniti okus vaše čaše.

Ako želite kratak odgovor u jednoj rečenici uz još dvadesetak čestih pitanja, brže ćete ga pronaći u čestim pitanjima o vodi obogaćenoj vodikom. Ovaj je članak opširniji i namijenjen svima koji žele razumjeti zašto plin nema okus, što zapravo određuje okus pojedine čaše i kako razlikovati uobičajena svojstva vode od nečega što vrijedi provjeriti.