Je li vodikova voda gazirana? Objašnjenje razlike između vodikove i gazirane vode

Ne, vodikova voda nije gazirana voda i ta dva napitka nikad nisu imala istu svrhu. Gazirana voda sadrži veliku količinu ugljikova dioksida (CO2) pod tlakom, toliko veliku da plin izlazi u obliku vidljivih mjehurića čim otvorite čep. Vodikova voda sadrži molekularni vodik (H2) u količinama koje su po težini tisućama puta manje, pa je bistra voda bez mjehurića upravo ono što bi boca ili vrč koji ispravno rade trebali proizvesti. To što nema mjehurića ne znači da u vodi nema vodika.

• Gazirana pića sadrže nekoliko grama CO2 po litri, koji se pod tlakom dodaje upravo zato da bi nakon otvaranja boce ponovno mogao izlaziti u obliku mjehurića.
• Čak i najjača boca za vodikovu vodu na tržištu otapa vodik u miligramima po litri — razlika u količini plina iznosi otprilike tri reda veličine; nije riječ o slabijoj verziji istog učinka.
• Molekularni vodik nema vlastitu boju, miris ni okus, pa voda s vodikom ima okus vode koja je ulivena u bocu, a ne gaziranog pića koje je izgubilo mjehuriće.
• Viša vrijednost u PPB-u na specifikacijskom listu boce ne govori ništa o mjehurićima; ona opisuje drugi plin, koji se mjeri na drugi način, i voda neće zbog nje mjehurićati, bez obzira na to koliko je vrijednost visoka.

Zašto se mjehurići čine očitim načinom provjere

Većini ljudi jedino je mjerilo za procjenu „koliko je ovo gazirano” promatranje mjehurića koji se dižu u čaši gaziranog pića ili mineralne vode. Takva navika ima smisla kod pića s CO2, gdje su mjehurići poanta, a njihova vidljiva količina otprilike prati količinu plina koja je dodana. Zato je, kad čaša vodikove vode stoji i izgleda baš kao voda iz slavine, razumno na prvu pomisliti da piće nije gazirano (točno) ili da boca nije ništa napravila (netočno). Ta dva pića otapaju različite plinove u vrlo različitim količinama, a kad vidite stvarne brojke jednu uz drugu, izostanak mjehurića više neće izgledati kao problem, nego kao očekivani rezultat.

Što zapravo čini piće gaziranim

Kako CO2 dospijeva u vodu

Gazirana voda proizvodi se otapanjem CO2 u vodi pod pozitivnim tlakom. Komercijalni proizvođači najprije ohlade vodu na približno 8 °C jer hladnija voda može zadržati više otopljenog plina prije nego što se stavi pod tlak, a samim se postupkom stvaranja tlaka voda obično dovodi do približno 120 psi kako bi se u njoj otopila tolika količina CO2 (izvor: Gazirana voda – Wikipedia). Upravo to što hladna voda prije stavljanja pod tlak može zadržati više plina omogućuje da gotovo piće sadrži mnogo više CO2 nego što bi ga moglo zadržati kad bi stajalo otvoreno na zraku, na sobnoj temperaturi.

Zašto plin naglo izlazi kad otvorite čep

Čim otvorite bocu, tlak u njoj gotovo se istog trena spusti na normalni atmosferski tlak, ali količina otopljenog CO2 u vodi još se nije promijenila. Voda je zato prezasićena u odnosu na novi, niži tlak pa višak plina izlazi iz otopine i stvara mjehuriće na mjestima nukleacije, odnosno na sitnim nesavršenostima stakla, kockicama leda ili čak česticama prašine u zraku (izvor: Gazirana voda – Wikipedia). Taj plin koji izlazi vidite i čujete kao mjehuriće i šum, a proces se nastavlja sve dok se voda ponovno ne uravnoteži sa zrakom oko sebe. Zato i otvorena boca gaziranog pića s vremenom izgubi mjehuriće.

Kolika je zapravo količina plina

Samo se malen dio CO2 otopljenog u gaziranoj vodi pretvara u pravu ugljičnu kiselinu; konstanta ravnoteže hidratacije iznosi oko 1,7×10⁻³ pri 25 °C u čistoj vodi, pa velika većina plina ostaje otopljena kao CO2, umjesto da se pretvori u kiselinu (izvor: Ugljična kiselina – Wikipedia). I taj je malen udio kiseline dovoljan da gazirana voda ima pH od otprilike 5 do 6, usporediv s pH-vrijednošću soka od jabuke ili naranče, te blago kiselkast okus na jeziku (izvor: Gazirana voda – Wikipedia). Upravo taj kiselkasti okus, a ne sami mjehurići, većina ljudi povezuje s „gaziranim” pićem. Budući da je komercijalna karbonizacija osmišljena tako da uopće zadrži toliku količinu CO2 u otopini, pića koja ljudi nazivaju gaziranima obično sadrže nekoliko grama otopljenog plina po litri. Upravo se ta vrijednost u sljedećem odjeljku uspoređuje s vodikovom vodom.

Zašto količina otopljenog vodika ne može ni približno dosegnuti tu razinu

Obična voda može zadržati samo ograničenu količinu vodika. U normalnim uvjetima ta prirodna granica iznosi oko 1.600 PPB, a komercijalni uređaji za vodikovu vodu premašuju je samo zahvaljujući elektrolizi pod tlakom, kojom se u otopinu utiskuje više vodika nego što bi ga voda sama apsorbirala, kao što je objašnjeno u članku u kojem pobliže objašnjavamo što se zapravo mjeri u PPB-u i PPM-u. Čak i boca s deklariranom vrijednošću pri samom vrhu tržišnog raspona i dalje radi s vrlo malom količinom plina u apsolutnim iznosima.

Usporedba PPB-a s gramima po litri

Za bocu Hydrion Pulse boca za vodikovu vodu navodi se da može postići koncentraciju otopljenog molekularnog vodika do 8.000 PPB-a; način rada od 5 minuta doseže oko 4.000 PPB-a, a način rada od 10 minuta oko 8.000 PPB-a. Vrijednost u dijelovima na milijardu po težini u vodi izravno se pretvara u miligrame po litri, pa 8.000 PPB-a odgovara 8 miligramima vodika po litri, što je najviša vrijednost među bocama u ovoj usporedbi. Usporedite li to s nekoliko grama CO2 po litri, koliko gazirano piće obično sadrži, razlika se penje na tisuće puta: vodikova voda nije blaža verzija gaziranog pića, nego otapa drugi plin u količini koja nikad nije mogla proizvesti vidljive mjehuriće.

Što se mijenja, a što ne mijenja promjenom vrijednosti u PPB-u

Viša vrijednost u PPB-u označava veću količinu otopljenog vodika dostupnog tijelu, a ne veću količinu plina pod tlakom koji čeka da izađe u obliku mjehurića. Budući da je apsolutna količina i na najvišoj vrijednosti i dalje u rasponu miligrama po litri, prelazak s niže na višu vrijednost mijenja količinu vodika u čaši, ali se ni približno ne dosežu količine plina zbog kojih bi piće mjehurićalo. Rast vrijednosti u PPB-u nije isto što i rast razine gaziranosti, pa ih ne treba uspoređivati.

Kakav ćete okus i izgled vode u čaši zapravo primijetiti

Molekularni vodik je bezbojan, bez mirisa i okusa, pa vodikova voda ima okus vode koja je ulivena u bocu ili vrč. Ako voda u čaši ostane mirna i izgleda bistro te ima čist, neutralan okus, ponaša se upravo onako kako kemija predviđa — to nije znak da se nešto nije aktiviralo. Znakovi gaziranosti koje ljudi instinktivno traže, mjehurići koji se dižu i kiselkast okus na jeziku, potječu upravo od kemije CO2, koju vodikova voda nikad nije bila namijenjena oponašati.

Je li vodikova voda gazirana i mogu li se te dvije vrste vode miješati?

Vodikova voda i gazirana voda otapaju dva različita plina u vrlo različitim količinama. Upravo je ta razlika u količini, a ne razlika u kvaliteti boce, razlog zašto jedna ima mjehuriće, a druga ne. Ako želite potpuniju sliku o tome što je vodikova voda i kako se uopće proizvodi, u ovom uvodnom vodiču o vodikovoj vodi objašnjene su osnove. Ako se pak pitate može li boca za vodikovu vodu poslužiti i za gaziranje pića ili je li dobra ideja kroz nju propuštati gaziranu vodu, to je zasebno praktično pitanje na koje vrijedi odgovoriti posebno. Za više informacija o okusu vodikove vode, osim pitanja gaziranosti, pročitajte kakav je zapravo okus vodikove vode. A ako vaša boca šišti ili ju je teško otvoriti, riječ je o zasebnom pitanju povezanom s tlakom, a ne s gaziranošću, o kojem vrijedi pročitati zasebno kako se ta dva simptoma ne bi zamijenila. Kad vam usporedba količine plina u ovom članku bude jasna, sljedeći je korak usporediti kako se vrijednosti u PPB-u razlikuju među bocama i vrčevima kako biste vidjeli koji format najbolje odgovara vašim svakodnevnim navikama pijenja vode.