Što je Brownov plin (HHO)? Kemija i marketing

„Brownov plin” i „HHO” dva su naziva za istu stvar: oksivodik, mješavinu vodika i kisika u plinovitom stanju koja nastaje razlaganjem vode električnom strujom. Kada se u specifikacijama uređaja ili oglasu ovako opisuje njegov izlazni plin, riječ je o uobičajenoj kemiji elektrolize, a ne o zasebnoj tvari s novim svojstvima. Zbrka uglavnom proizlazi iz desetljećima stare marketinške prakse koja je toj kemiji pridodala dodatne tvrdnje. Prije nego što pogledamo što zapravo znače postavke uređaja za čisti H2 i mješavinu H2+O2, korisno je znati odakle te tvrdnje potječu.

• Oksivodik je mješavina vodika i kisika u približnom omjeru 2:1, istom omjeru u kojem se ta dva elementa nalaze u molekuli vode, a nastaje elektrolizom, a ne nekim egzotičnim postupkom.
• Izraz „novi oblik vode” koji se povezuje s Brownovim plinom potječe iz određene rubne teorije, a ne iz izmjene prihvaćene kemije.
• Pri izgaranju se oksivodik jednostavno ponovno spaja u običnu vodenu paru.
• Postavke uređaja „čisti H2” i „miješani H2+O2” opisuju koji plin izlazi iz izlaza pri određenom protoku, a ne neki drukčiji kemijski proizvod.

Što zapravo znače „Brownov plin” i „HHO”

Oksivodik je mješavina plinova vodika (H2) i kisika (O2) (izvor: Oxyhydrogen - Wikipedia). Specifičan omjer 2:1, odnosno dva volumenska dijela vodika na jedan dio kisika, isti je omjer u kojem se ta dva elementa nalaze u molekuli vode, i to nije slučajnost: plin se obično proizvodi elektrolizom, pri kojoj se električna struja upotrebljava za razdvajanje molekula vode na sastavne plinove (2 H2O → 2 H2 + O2). Budući da oba plina izlaze iz iste elektrolitičke ćelije u tom omjeru, miješaju se dok izlaze, zbog čega se dobivena smjesa naziva oksivodik, a ne samo „vodik s nešto kisika”.

Odakle potječe naziv

„Brownov plin” nije dokaz postojanja neke zasebne tvari; to je jednostavno alternativni naziv za gore opisani oksivodik, a naziv koji se ustalio često se povezuje s rubnim fizičarom Ruggerom Santillijem, koji ga je popularizirao (izvor: Oxyhydrogen - Wikipedia). „HHO” je skraćeni naziv koji neki prodavači upotrebljavaju za istu mješavinu, a zapisan je tako da ističe dva atoma vodika i jedan atom kisika koji sudjeluju u njezinu sastavu, premda nije riječ o standardnoj kemijskoj formuli poput H2O. Oba naziva opisuju isti plin, bez obzira na to koji se pojavi na stranici nekog proizvoda, a konkretnija tvrdnja koju vrijedi preispitati nije sam naziv, nego ono što je Santilli kasnije tvrdio o tome što je taj plin zapravo.

Zašto ga neki u marketingu nazivaju „novim oblikom vode”

Ako ste vidjeli proizvod za koji se tvrdi da proizvodi „novi oblik vode” ili plin „drukčije strukture”, ta tvrdnja ima konkretno ishodište koje vrijedi navesti kako biste je mogli prepoznati i drugdje. Santilli je iznio upravo tu tvrdnju: predložio je da je plin proizveden njegovim vlastitim uređajem novi oblik vode s drukčijim svojstvima, na temelju rubne teorije koju je nazvao „magnecules” (izvor: Oxyhydrogen - Wikipedia). Ta teorija nije dio prihvaćene glavne struje kemije, a razlaganjem vode na vodik i kisik te njihovim kasnijim ponovnim spajanjem ni u jednom trenutku ne nastaje nova tvar. Pri izgaranju oksivodika vodik i kisik jednostavno se ponovno spajaju u običnu vodenu paru, pri čemu dolazi do iste reakcije kao kad god vodik izgara u zraku.

Ništa od ovoga ne znači da je svaka upotreba izraza „Brownov plin” znak za uzbunu. Mnogi prodavači njime se služe kao poznatim nazivom za oksivodik, a da pritom ne ponavljaju tvrdnju o magneculesima. Važna je razlika između naziva, koji je samo oznaka sa zanimljivom poviješću, i posebne pseudoznanstvene tvrdnje da je riječ o drukčijoj vrsti vode, prema kojoj vrijedi biti skeptičan.

Kakve to veze ima s postavkama „čisti H2” i „miješani H2+O2”

Kad je kemija jasna, oznake na specifikacijama stvarnog uređaja imaju više smisla. Uređaj koji nudi postavke „čisti H2” i „miješani H2+O2” mijenja koji plin ili koja mješavina plinova izlazi iz izlaza pri određenom protoku. Ne prebacuje se između „običnog vodika” i „Brownova plina” kao da su to dvije različite tvari; obje postavke i dalje daju uobičajeni produkt elektrolize, samo je kisik ili filtriran ili ostavljen u smjesi.

Stroj za inhalaciju vodika Hydrion Zenith konkretan je primjer kako to izgleda na specifikacijama stvarnog proizvoda. Prema njegovu popisu proizvoda, postavke Zenith uređaja od 300 ml/min i 600 ml/min rade s čistim H2, dok postavke od 450, 900, 1.200, 1.500 i 1.800 ml/min rade s mješavinom H2+O2, uz deklariranu čistoću vodika od 99,99%, koja se postiže PEM elektrolizom kroz membranu presvučenu platinom. Taj podatak o čistoći vlastita je specifikacija prodavača, a ne rezultat neovisno provedenog ispitivanja, što vrijedi imati na umu pri usporedbi uređaja na temelju objavljenih brojki.

Sigurnosni i praktični kompromisi pri radu uređaja u načinu rada s čistim H2 u odnosu na miješani način rada nadilaze opseg ovog članka; ta je usporedba, uključujući razloge zbog kojih proizvođač može preporučiti jedan način rada umjesto drugoga za određenu upotrebu, obrađena u posebnom pregledu načina rada s čistim vodikom i mješavinom vodika i kisika.

Osnovna sigurnosna razmatranja o plinu oksivodiku

Neovisno o savjetima koji se posebno odnose na inhalaciju, korisno je znati nekoliko općih fizičkih činjenica o samom plinu, jer su to svojstva zbog kojih postupak „samo elektrolizirajte malo vode” treba shvatiti ozbiljno, a ne ga smatrati bezopasnim. Vodik je zapaljiv u neuobičajeno širokom rasponu koncentracija u zraku, od približno 4% do 75% po volumenu, a u užem rasponu, otprilike od 18,3% do 59% po volumenu, mješavina vodika i zraka može detonirati umjesto samo gorjeti; turbulencija tijekom požara može čak uzrokovati da sporije izgaranje prijeđe u detonaciju (izvor: Hydrogen safety - Wikipedia). Budući da oksivodik već sadrži pomiješanu zalihu kisika, lako može izgorjeti nakon što se zapali, što je jedan od razloga zašto se oprema za elektrolizu izrađuje sa zatvorenim ćelijama, ventiliranim kućištima i ograničenjima protoka, umjesto da se ostavi kao otvorena reakcija.

Još jedna pojedinost koju vrijedi znati jest da je plamen vodika na dnevnom svjetlu često vrlo teško vidjeti golim okom. Ponekad ga nazivaju „nevidljivim plamenom”, iako ga detektori plamena s UV ili IR senzorima jasno registriraju (izvor: Hydrogen safety - Wikipedia). Zato svako moguće curenje plina iz opreme za elektrolizu treba shvatiti ozbiljno, a ne oslanjati se samo na vid, te za konkretne upute o instalaciji, prozračivanju i provjeri curenja na svom uređaju slijediti priručnik proizvođača, umjesto improviziranja. Riječ je o općim činjenicama o rukovanju oksivodikom kao plinom; to nisu sigurnosne upute za inhalacijsku terapiju, koje su obrađene zasebno u povezanim člancima ove serije.

Kad „Brownov plin” i „HHO” prestanu zvučati kao tajanstveni sastojak i počnu se shvaćati kao oksivodik proizveden elektrolizom, usporedba uređaja postaje jednostavnija: pravo je pitanje kako određeni model opisuje svoje postavke za čisti H2 i miješani plin, a ne razlikuje li se plin neke marke nekako od plina druge. Ako ste tek na početku, širi uvod u inhalacijsku terapiju vodikom općenito objašnjava rad opreme i tretmana, a vodič za kupnju koji pomaže odabrati stroj za inhalaciju vodika vodi kroz odluku o kupnji nakon što razjasnite terminologiju. Ako vas konkretno zanimaju pitanja o zdravstvenim učincima, relevantnije je pročitati što pokazuju sigurnosne studije o nuspojavama inhalacije vodika, a ako ste naišli na uređaj koji se reklamira kao „medicinske kvalitete”, objašnjenje stvarnog značenja tog regulatornog statusa izravno se bavi tom temom. Čitatelji koji žele vidjeti kako se u specifikacijama trenutačnih modela opisuju postavke za čisti H2 i miješani način rada mogu pregledati kategoriju strojeva za inhalaciju vodika imajući na umu tu razliku u specifikacijama.